Kad je ono prononsirani četnik Risto Đogo na paljanskoj uzratnoj TV (Kana S ili C ) otpočinjao  četnički dnevnik sa pokradenim tespihom, obrćući ga i izgovarajući: Sokolje, Sokolje, Sokolje, i gužvajući ahmediju nekog našeg, već na svirep način ubijenog imama, bilo mi je došlo da svisnem od bola- neprebola. Bio je to gaženje i skrnavljenje po čistoti naše vjere, po čistoti bijele ahmedije, bilo je to gnjusno tabanje po onom čistom imamskom govoru i prakticiranju islama.I nije se samo Đogo igrao  islamskim simbolima i islamskim integritetima. Pamti naš muslimanski svijet i Maria Ilijaševića koji je danima nosao ahmediju našeg ubijenog imama i tako naše islamske vrijednosti pokušao  srozati na najmanju moguću vrijednost.

Bijela ahmedija ( čalma) koju nosi svaki  dekretirani imam, vjerski je simbol kod muslimana već stoljećima. Ahmedija simbolizira čistoću u svemu onome što imami  govore i rade.  Allahov Poslanik, a.s., je kazao  da je za insana  najbolja čista i svijetla odjeća. I  kako se samo Hasibu  ef. Ramiću, koji je na-bi-gajri-hak svirepo ubijen zajedno sa svojom hodžinicom i četvero djece, bijelila ahmedija na glavi i kako mu je samo po Semizovcu  imamski ponos sijao na licu! On, kao i svi ostali imami šehidi, ubijeni su samo zato što su svojim džematlijama put istine pokazivali i zbog toga što su svijetlili kuda god su hodili. U BiH je počinjen i genocid, i kulturocid, i sakralocid i čalmocid. Munare naše porušene bile su svjetionici. Čalme na glavama naših alima bile su  svjetionici i najbolji  orijentiri muslimanima . Ćitabi naših likvidiranih  imama bili su nur muslimanskom umu. A koliko su razne Đoge, ugursuzi i hojrati  pogasili svjetala u našim  krajevima? Domete gašenja pozitivnih signala  za naš muslimanskobošnjački narod teško je sagledati. Nenadoknadiv je to gubitak. I uprkos svemu tome, bosanskohercegovačke čalme su, opet, najsvjetlije i najljepše na svijetu. Čak su bolje i svjetlije, i složenije, i smotanije od onih ahmedija iz doba Sultana Ahmeda kada je dao narediti svim vjerskim uposlenicima da nose kape nazvane po imenu njegovom – ahmedije! U doba tog sultan, a i kasnije ahmedije su bile lijepe ali nisu bile baš sa nekim očaravajućim stilom.

Bosanskohercegovačke ahmedije su, po stilu motanja,  najbolje ”složene” ahmedije i nema im premca u cijelom svijetu islama. Po porijeklu motanja mogu biti Đulovićeve, Šehićeve, Tabalovićeve, Jakubovićeve, Dučićeve, Cikotićeve, Puškine…, a po stilovima mogu biti sarajevske, kalesijske, konjičke, živiničke, visočke, tešanjske, goraždanske… Meni je najdraža i najsređenija ahmedija ona što ju je  babo Ammara Cikotića nosio na glavi, jer je ona Ammaru, uz sve ostalo, i mirisala, i svijetlila i na pravi put ga je izvela. ( Ammar Cikotić: Bjelina ahmedije osvijetlila mi je put; ”Babo me uzeo u zagrljaj i ponio do džamijskih vrata. Mirisao je i on i njegova ahmedija sa koje nisam skidao pogled.” )

I tako, kad pomislih da u našem narodu ima  dosta svjetionika i duhovne iluminacije, odmah mi se nekako stušti jer mi pred oči bahnuše i rijetki ugursuzi koji su u svakonoćnom i svakodnevnom životu, uz veliku šejtansku pomoć, na svoje peksinaste glave stavili ahmedije i ispod njih blebeću stvari koje nemaju  nikakve veze sa zdravim razumom. One šale o smotanom hodži i smotanoj ahmediji za mene, definitivno, više ne važe. S tim u vezi kod mene, nema više šale! Sasvim sam ozbiljan u priči da u starije naše uleme nisu ahmedije bile smotane kako valja, ali ni ta ulema nije bila ”smotana” kao neka ovovremena, i što je ahmedija ”smotanija”, to bolje, a što je onaj koji ju nosi ”smotaniji”, to gore po sve nas. Ako su smotani u nas i oko nas? Ko je  među nama smotan kao palačinak ili sajla? Da se odmah razumijemo: u pitanju je smotanost vijuga malog i velikog mozga. Reljev u glavi im je da-Bog-sačuva!Šejtan im svojim ifritskim vibracijama zajazio vijuge i pamet im šlajdra. Popili svote novca iz domena lobiranja mrkosvjetskih kabadahija, pa sada kao pijanci šlajdraju li šlajdraju. Uz insane koji nose ahmedije i drže se ispravnog kur'anskog puta i stalno su na putu usvajanja ispravnih  islamskih imperativa, imamo i  učestalu pojavu da su se pojedinci predali šejtanu, dozvolivši mu da im  na glavu stavi  šejtanski tadž – ahmediju, a da za uzvrat krunisani šejhovi kontinuirano prave veleizdaju naspram pravih vrijednosti islama, istine i pravde. Kolosalno skandalozni šejh Imran Husein, porijeklom sa Trinidada i Tobaga, je najifritskiji i najazazilskiji šejtan svih  vremena. Njegov azazil ga počastio ordenom negiranja genocida u Srebrenici. On je ovih dana prava srbijanska medijska zvijezda jer im godi njegovo šejtansko došaptavanje kako u Bosni i Hercegovini genocida nije ni bilo. On je svom šejtanu zahvalan što je i sam postao šejtan i što mu je na glavu stavio šejtansku ahmediju.Da, tako, i upravo tako! Njegova urotnička ahmedija i sama njegova izvitoperena faca vuku porijeklo iz šejtanske urotničke radionice.

Uprkos svemu širiće se islamske vrijednosti ispod ahmedija naših  čestitih alima. Biće hodžinskih iluminacija i biće novih  inspiracija za bolje sutra  Muhammedovog, a.s.,ummeta. Kad ahmedija hodžinska svijetli zna se i pravi put odabrati. Uinat svima onima koji po džamijama našim,  s vremena na vrijeme  kradu ahmedije ili kroz noćne provale bacaju ih po džamijskim prostorima (Tešanj, Kalesija, Zvornik, Bratunac). Jedni ih kradu ( Almir Redžić, Živinice) da bi obmanjujući javnost na lahak način došli do novca, a drugi ih pri provalama u džamije gaze i bacaju unaokolo sa ostalim džamijskim inventarom. Ahmedija na patosu, podsjeća me na ona ratna Đogina vremena. Opet mi se oko srca vrzma neki teški bol. Ima i onih koji putem fejzbučenja farbaju ahmedije u boje francuske zastave i tako se tim rigidnim činom upisuju u dušmane naše islamske strukture i uspješnog  vođenja našeg naroda u vremenima velikih kušnji i raznih urotničkih teorija protiv sljedbenika dini-islama. Misle da paranjem po ahmediji najvišeg islamskog velikodostojnika mogu isparati svaki damar našeg islamskog krvotoka. E, neće moći u tome uspjeti ti i takvi ugursuzi i ti bezvezni novokreirani ”emisari znanja”. Bijela ahmedija je simbolika o plemenitim imamima koji svoj posao rade svijetla obraza.

Piše: Enver ef. Alić

PREPOROD, Broj 23/1057, decembar 2015