Njegovi politički stavovi i teologija opasni su do neslućenih razmjera po BiH

Kada nemaju nijedan argument kojim bi obarali moje teze, člankopisci “Oslobođenja” po pravilu posegnu za najgorim uvredama koje mi javno upute. (Koji je ovo put: polemike ad hominem umjesto ad argumentum?!)

Kada su to činile ranije perjanice “Oslobođenja”, to je bilo za očekivati i te njihove banalnosti nisu iziskivale neko moje ozbiljnije bavljenje njima. Sada to čini moj “kolega” sa Fakulteta islamskih nauka (FIN), prominentni teolog sa jakom podrškom bh. ljevice i inozemnih mentora, učitelj i odgajatelj naših generacija…, a drugo, njegove su objede bezgranično drske i bezobrazne, njegovi politički stavovi i teologija opasni do neslućenih razmjera po Bosnu i Hercegovinu, tako da je došlo vrijeme nesmiljenog obračuna sa ovim pokvarenjakom i opasnim intelektualnim tipom.

Dva priznanja

Prije svega, Rešid Hafizović je kukavica (kao i Ivan Karamazov), ali kukavice – a ne hrabri ljudi – počine najviše zločina. Da je hrabar, odvažan intelektualac, Hafizović bi – kad već ne smije da sa mnom argumentirano polemizira – u svome intervjuu naveo moje ime, zatim ime političke stranke kojoj pripadam, kao i imena ostalih mojih kolega koji su, prema njegovim navodima, zajedno sa mnom, izdajnici zemlje koje on izjednačava sa četnicima i ustašama, lopovi koji su pokrali donacije iz muslimanskih zemalja, čankolisci…

Šta sam ja radio prije i u početku agresije na Bosnu i Hercegovinu (ostatak, većinu rata proveo sam u Sarajevu, što najbolje zna “Oslobođenje” s kojim sam i tada vodio žestoke polemike), to zna ko treba da zna, a Rešid Hafizović, zbog svoga bekgraunda, vjerovatno bi bio posljednji čovjek koji bi to smio znati.

Kao pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine, dobio sam dva priznanja, jedno od generala Rasima Delića (rahmet mu duši) “za sve što sam učinio za Armiju Republike Bosne i Hercegovine”, i drugo od komandanta Trećega korpusa, koji je – hvala Bogu – i danas živ i koji, zajedno sa ostalim oficirima Armije, najbolje zna za moj doprinos našoj  borbi protiv velikosrpskog i velikohrvatskoga genocidnog hegemona. (Moj doprinos je toliki da je, doslovno, u značajnoj mjeri promijenio tok ratnih zbivanja; u mojim očima – to je bila samo moja vjerska i građanska dužnost, za koju nikada ništa nisam tražio, niti tražim.)

Rat koji je za nama bio je tzv. totalni rat, i odbrana od njega morala je biti totalna, dakle – svim legitimnim sredstvima. Rešid Hafizović nije branio ovu zemlju i ovaj narod nijednim sredstvom, nego je rat proveo uz furunu, u opkoljenom Sarajevu, i već godinama, kao sovuljaga, iz svojih noćnih dubova landara protiv dvojice svojih kolega sa studija i tadašnjeg rukovodstva ove države i bošnjačkih političkih i vjerskih predstavnika.

Ja sam ga dosad smatrao običnim mlakonjom koji nema pojma šta je to država, šta politička aktivnost i sl., ali – to jeste bila moja loša procjena.

On koji je na moje argumente o njegovom političkoj nesvijesti i šteti koju nanosi bh. državi (u tekstu objavljenom 20. novembra ove godine, bez ijedne ružne riječi protiv njega) spreman da uzvrati ovakvim lažima i iftirama pokazao je da je on svjesni dio jedne opasne ideološke mašinerije i da je zaslužio da mu javno kažem ono što sam bio spreman zauvijek prešutjeti.

Sponzor mržnje

A to je: da je on najgora vrsta Jude koji je, na mali pritisak komunističke tajne policije, potpisao iskaze protiv dvojice svojih kolega sa studija na Islamskom teološkom fakultetu, Hasana Čengića i mene, na temelju kojih je komunistički sud u Sarajevu 1983. Hasana osudio na 10, a mene na 6,5 godina robije!

Što je još tragičnije: Rešid Hafizović je potpisao iskaze na temelju kojih je (uz još dva iskaza “kolega” sa Islamskog teološkog fakulteta!) Savez komunista BiH i Savez komunista SFR Jugoslavije konstruisao tzv. kolektivnu krivicu čitavom jednom narodu, a ta je: da smo mi krenuli u akciju formiranja islamske republike Bosne i Hercegovine, što je za tužilaštvo, sud i medije pod palicom “muslimanskih” komunista podrazumijevalo: istrjebljenje srpskog i hrvatskog naroda u BiH. (Godine koje su došle pokazale su ko je koga “trijebio” u Bosni.)

Glavni medijski sponzor mržnje protiv nas dvanaestero osuđenih (na čelu sa rahmetli Alijom Izetbegovićem) i “spasitelj” srpskog i hrvatskog naroda od naše “islamske republike” bilo je titoističko “Oslobođenje”, koje se nikada nije izvinilo nijednoj žrtvi svoje otrovne propagande, a osim savjesnog S.S.-a iz Tuzle, Rešid Hafizović (kao ni drugih dvoje potpisnika lažnih izjava protiv nas) nikada nisu zatražili halala od nas dvojice, Hasana i mene, ili, bar, od naših roditelja.

A upravo smo ja i Hasan meta Hafizovićevog intervjua. I to isto “Oslobođenje” u ovim godinama, kada se vrši nova titoizacija (čitaj: deislamizacija i ponižavanje bošnjačkog naroda) uzima ovog akademika da on i danas udara na nas koji u titoizmu vide najveću unutarnju kob bošnjačkog naroda, da mu on – u svojoj beskrajnoj prokomunističkoj odanosti koja ga je i dovela na Islamski teološki fakultet – promovira islamsku teologiju po njegovoj, “evropskoj” mjeri, da i danas – kao i 1983. – konstruiše novu kolektivnu krivicu svome narodu, a ta je: da je taj narod – njegovo političko i vjersko rukovodstvo – u nekoj vrsti koalicije sa Kraljevinom Saudijskom Arabijom, zemljom koja je – po Hafizoviću  – “izvoznik vehabijskog terorizma u Bosnu” pa time: budući grobar ove države!

Slom stranke

“Oslobođenje” i Hafizović na taj način su izvanredno medijski stavili u drugi plan Karadžića i Mladića, dok im se sudi za zločine u Hagu, sa ciljem da bh. muslimane odvoje od muslimanskih zemalja i naroda i da ih ostave usamljene u novom titoizmu, u okruženju “demokratskih” sila Zapada koje su bošnjačkom muslimanskom narodu do jučer, dok se nad njime provodio genocid, držale svezane ruke, a danas mu pripremaju sudbinu muslimanske Španije, tj. – nestanak.

Zbog toga sam – vođen kur'anskom inspiracijom – nakon sloma najjače bošnjačke stranke 2001. godine, nastavio da se politički borim kroz A-sda kako bih zaustavio takav razvoj događaja, i u tome će moja stranka, ako Bog da, uspjeti (ma koliko to “Oslobođenju” i Hafizoviću “mrsko bilo”) – kada se mi, kao islamski demokrati, budemo ravnopravno takmičili na izborima koji neće biti unaprijed režirani kao prošli.

Za to vrijeme, dok ja i teorijski i u praksi ispisujem istinski komentar Kur'ana boreći se za slobodu svoga naroda, Hafizović prežvakuje knjige iz kvazignoseologije, u naš vjerski život unosi najrazornije ideje heterodoksije, koje ovaj pobožni narod i istinska bosanska ulema nikada nisu prihvatali (dok službena Islamska zajednica na sve to šuti ko zalivena?!), stiče akademske titule, balega po vlastitim kolegama koji mu nikakva zla nikad nisu učinili i svojim karamazovskim potezima u ambis – još jednom, i ko zna koliko puta? – baca narod iz koga je, nažalost, potekao.