Kalesija 33°

Otpor, uspon i pad Konjević Polja 

Na početku Agresije otpor je pružan u samo četiri od trinaest mjesnih zajednica općine Bratunac, od kojih je MZ Konjević-Polje najveća s 33 kilometra kvadratna površine, odnosno, otpor je pružan na ukupno šest posto površine općine. Tokom prve godine rata jedinice s ovih područja, u sadejstvu s borcima Srebrenice, Vlasenice i Zvornika, oslobodile su 72 posto teritorije općine Bratunac. Na dan 8. januara 1993. godine stvorena je najveća slobodna teritorija u Sjeveroistočnoj Bosni. Osim 72 posto slobodne teritorije općine Bratunac, bila je slobodna gotovo cijela teritorija općine Srebrenica, gdje se izašlo na samu granicu sa Srbijom na Drini. Slobodna teritorija Srednjeg Podrinja iznosila je približno 900 kvadratnih kilometara

Priča o herojskom otporu nekoliko sela u srcu Podrinja, okruženih Srbima sa svih strana, o njihovom padu i tragičnoj sudbini bila je zapisana u ratnom dnevniku Hameda Omerovića iz Pobuđa, koji je ove godine objavljen u vidu knjige pod nazivom Gazije Pobuđa.  

Hamed Omerović je kao sudionik i svjedok događaja bilježio sve ono što se dešavalo od početka Agresije na RBiH, ali i u vrijeme dok je Agresija pripremana, pa sve do dolaska na slobodnu teritoriju Tuzle 1995. godine poznatim Maršom smrti. Omerović je opisivao samo ono što je sam doživio ili ono što je kao informaciju dobijao od kurira u svojoj jedinici kojom je rukovodio. 

Na početku knjige Omerović opisuje kako je, kada je počeo rat u Sloveniji, bio pozvan u rezervni sastav milicije, koji je u to vrijeme bio mješovitog sastava, čiji je komandant bio Branislav Jovanović Brano, a zamjenik Dragan Nikolić. Njegova zona odgovornosti bili su Konjević-Polje, Pobuđe i Nova Kasaba. To je bilo vrijeme kada  je JNA povlačila naoružanje i vojnu mašineriju u Srbiju, najčešće kroz Konjević-Polje. Kolone se nije smjelo zaustavljati niti ih ometati. 

Prve naznake rata desile su se u ljeto 1991. godine, kada su Srbi uz pomoć JNA pokušali nasilno preuzeti općinu Bratunac, ali tada nisu uspjeli. U to vrijeme desila su se i prva ubistva, iz zasjede je u blizini srpskog sela Kravica pucano na putničko vozila i ubijena su dvojica Bošnjaka, a dvojica ranjena. “Kažu da su ubistvo izvršili Radenko Milanović zvani Mali Rašo iz Kravice, te Marko Marković zvani Kobra iz Ljubovije, Srbija”, navodi Omerović. 

Poslije tog incidenta krenulo se u formiranje Patriotske lige, organizaciju naroda, postavljanje seoskih straža i uspostavljanje prvih četa dobrovoljaca. Posebno je trebalo pažljivo pratiti i osiguravati putnu komunikaciju Zvornik – Vlasenica i Konjević-Polje – Bratunac. U tom vremenu, navodi on, patriote iz bošnjačkih sela Pobuđa, Konjević-Polja i Nove Kasabe dogovorile su se da ni slučajno ne predaju oružje iako je srpska milicija tražila od Bošnjaka da ga predaju, garantirajući im sigurnost. Također su dogovorili da kupuju municiju gdje god mogu, jedan metak 1 DM, da pripremaju naftu i benzin za crne dane i da staklene flaše pune benzinom. 

ODBIJANJE PREDAJE ORUŽJA 

Vidjevši kako je prošlo muslimansko selo Glogova, gdje su Bošnjaci predali u aprilu 1992. godine 1.000 komada naoružanja s legalnim dozvolama, nakon čega je selo spaljeno, stanovništvo pobijeno i raseljeno, Bošnjaci Konjević-Polja i okolnih sela odbili su predati oružje. U više su navrata Srbi postavljali ultimatume, dolazili s oklopnim vozilima i vojskom, ali bez uspjeha. 

“Neke ljude i Bajru Muminovića odveli su u Kravicu da s njima pregovaraju o načinu predaje oružja. Ove ljude dočekali su oficiri Novosadskog korpusa i grupa Srba iz Kravice predvođeni Radovanom Erićem i Draganom Ilićem. Za vrijeme pregovora dobilo se na vremenu. Naoružano ljudstvo povuklo se na Grabosko i Urkoviće (zaseoci u brdima, op. a.). Rečeno je da se prikupi nekoliko pravljenih pušaka i preda. Nakon kratkog vremena Srbi su uvidjeli da su prevareni”, piše Omerović. 

Tog dana došlo je do prvog oružanog sukoba Bošnjaka i Srba. Napad je izvršen na Novu Kasabu i Pobuđe. “Tog dana je od četnika ispucano 30 hiljada metaka i ispaljeno oko 100 minobacačkih granata”, navodi Omerović. Srbi su se nakon nekoliko sati borbe povukli prema Kravici, ali su s druge strane zauzeli, porušili i opljačkali Novu Kasabu. Sutradan sastanci i konačno su svi shvatili da se oružje ne smije predati. Slušamo radio, javljaju pet hiljada zelenih beretki u Konjević-Polju”, piše Omerović. 

Omerović navodi da je 14. maja 1992. godine formirana 114. istočnobosanska brigada, u čiji sastav su ušli dobrovoljci iz sela Nova Kasaba, Konjević-Polje i Pobuđe. Broj 114 nosi zbog toga što je pod tim rednim brojem upisan prvi poginuli dobrovoljac na ovom području Osman Ibrahimović. 

“Dana 21. 5. 1992. godine oko 11 sati iz pravca Vlasenice stiže autobus s 32 civila u pratnji transportera. U autobusu su se nalazili ljudi Bošnjaci u dobi od 18 do 45 godina starosti. Izvedeni su iz autobusa i strijeljani na ulazu u Novu Kasabu. (…) To su bili civili Bošnjaci koji su pohapšeni na području općine Bratunac u svojim selima pored Drine i sprovedeni u logor Sušica u Vlasenici. Od 32 civila koji su strijeljani, trojica su preživjela. Ostali su da leže do poslije podne ne pomjerajući se.  Jedan lakše ranjen prešao je do naše straže, pokupljena su i druga dvojica, prešli rijeku Jadar i prebačeni u Pobuđe. (…) Akcijom pripadnika TO 24. 5. 1992. izvučeno je noću 16 strijeljanih civila. Po danu nismo ih mogli izvući jer su strijeljani u međuzoni, a četnici su mjesto strijeljanja i mrtva tijela držali na nišanu iz svojih rovova. (…) za sve je iskopana zajednička grobnica na lokaciji Mravinjci kod fudbalskog igrališta oko sedam metara udaljeno od stuba dalekovoda. Dženazu je predvodio rahmetli Redžo Mehmedović”, piše Omerović.   

Pred sami kraj maja organizacija se podiže na viši nivo, razdvaja se vojna i civilna vlast, popravljaju mlinovi za mljevenje žitarica, uvodi naplata usluge mljevenja na način da se određeni procent usmjerava za ishranu vojske, organizira se ratna bolnica… 

Omerović je u svom dnevniku opisao bitku za Sandiće koja se desila 29. maja 1992. godine, kada su Srbi pokušali da deblokiraju putnu komunikaciju Konjević Polje – Bratunac.  

“Oko 9 sati iz pravca Kravice dolazi kolona oklopnih vozila, transportera, tenkova, autobusa i kamiona napunjenih četnicima. Prozor je bio stravičan. Četnici dolaze do Prokopa, sela između Sandića i Lolića (dva sela koja se nalaze na putnoj komunikaciji Bratunac – Konjević Polje), gdje je nastao pakao. Naprijed je išao transporter s dva PAM-a koji su nasumice pucali po našim položajima, a kasnije je zarobljen od naših boraca na barikadi u Sandićima. To je prvi zarobljeni transporter na slobodnoj teritoriji Konjević-Polja, transporter je odmah upotrijebljen u našim jedinicama. U 11 sati ponovljen je četnički napad, ali još žešći od prvog. Nije se imalo dovoljno oružja, borci su išli golim rukama. Vodile su se žestoke borbe, vrelo je kao u loncu. Zahvaljujući hrabrosti boraca napad je odbijen. Likvidirano je oko pedeset četnika, više desetina ranjeno, zarobljen transporter, oštećen jedan tenk, zarobljeno je više desetina pješadijskog naoružanja i municije, nešto sanitetskog i drugog materijala. Na našoj strani poginulo je 11 boraca, imali smo sedam ranjenih, šest kuća pogođenih tenkovskim granatama i osam zapaljenih kuća. U ovom napadu učestvovali su, pored domaćih Srba, i tzv. ‘vikendaši’ iz Srbije, JNA i druge paravojne formacije iz Šapca, Sremske Mitrovice, Užica, Ljubovije, jer smo identitet utvrdili putem nađenih SDS iskaznica kod poginulih. Čuo sam da je poginuo Golub Erić, zatim načelnik tzv. Srpske milicije u Bratuncu Milutin Milošević, koji su izvršili prevrat u Bratuncu, te čuvena pripadnica ‘Vukovarskih koljača’ Vesna Krčalić iz Sremske Mitrovice, koja je došla u Bratunac da obuči domaće koljače. Posebno se istakla prilikom četničkog masakra nad civilima u Glogovoj”, napisao je Omerović. 

Nakon tog napada, navodi on, donesena je odluka da se sruši most u Novoj Kasabi kako bi se zaštitili od napada oklopnim vozilima iz tog smjera. Prvi pokušaj rušenja nije bio uspješan, most je bio samo oštećen; tek iz drugog pokušaja je srušen i onesposobljen za saobraćaj. 

“Dana 24. juna 1992. u ranim jutarnjim satima neprijatelj je iz pravca Milića dovezao do svoje barikade 110 civila i uputio ih prema Novoj Kasabi. Rekli im da budu u osnovnoj školi u Kasabi i da se odatle ne smiju pomjerati. Odmah smo ih uputili na sigurniju lokaciju. To su bili prebijeni starci, žene i djeca sa općine Vlasenica i kalesijskih sela. Prihvatili smo te izbjeglice i smjestili ih u školu u Konjević Polju”, piše Omerović. 

U narednim mjesecima redali su se pješadijski napadi, na svim linijama odbrane, ali odbrana je ostala čvrsta i, onda kada bi kojim slučajem zauzeli rovove Armije RBiH, oni su za nekoliko sati bili vraćeni. Nakon bezuspješnih pokušaja da probiju linije, Srbi su od početka jula 1992. godine počeli napadati borbenim avionima u niskom letu, izbacivši pritom, između ostalog, kasetne bombe – zapravo, to je bio sanduk s približno 200 bombi koje se, kada se sanduk izbaci iz aviona, rasprskavaju. Granatiranja sela bila su svakodnevna. Pod konstantnom topovskom paljbom valjalo je organizirati žetvu i vršidbu pšenice, jer narod se morao prehraniti, pa kako god. Žetva se počesto znala obavljati noću, posebno u njivama koje su bile u blizini linija i u vidokrugu neprijatelja. 

“U četvrtak, 6. 8. 1992. godine, rano ujutro čula se detonacija sa srpske kote Rogač. U Donjem Pobuđu ispod zaseoka Avdići na lokaciji zvanoj Jagnilo nalazila se skrivena dreš-mašina, vršalica gdje je narod vrhao pšenicu. Bilo je tu i žena, ljudi i djece. Negdje između 16 i 17 sati četnički tenk T-84 s Trešnjica ispalio je oko 15 granata na narod kod vršalice u roku od 2-3 minute i ubili Mehmedaliju Mehmedovića Pidru, Timu Mehmedović, Šahu Ibrahimović i Rasemu Omerović, a lakše ranili Šabana Ibrahimovića. Vraćao sam se s linije s Vrtišta, tristo metara od mjesta zločina, kakav do tada nisam vidio. U potoku nađem Mehmedalijinog brata Mehmeda kako plače i moli me da pokupimo mrtva tijela. To je masakr, dijelove tijela smo iskupljali okolo. Navečer je bila dženaza”, piše Omerović. 

Početkom augusta 1992, navodi autor, u Konjević-Polje je stigla 16. muslimanska brigada sastavljena od boraca s ovih prostora, na čelu brigade bio je Nurif Rizvanović iz Glogove. Brigada je kroz srpsku teritoriju stigla iz Tuzle, a bila je sastavljena od 450 boraca. 

DOLAZAK BORACA IZ TUZLE 

“Ovaj dolazak za nas je bio od velikog značaja, jer je itekako bila potrebna pomoć, pogotovo u naoružanju. Svi borci su imali kompletne uniforme, naoružanje i milina ih je bilo pogledati. Sam komandant bio je prije u bivšoj JNA neki oficir, podoficir, koji je jedno vrijeme radio u kontraobavještajnoj službi SFRJ, Italije, Njemačke, tako vele, lično ga o tome nisam pitao. Tog čovjeka sam prvi put vidio prije rata za Bajram u Hrnčić-Polju za vrijeme promovisanja SDA stranke. Tad je održao govor na bini i u ostalom rekao: ‘Vidimo se u ratu.’ To tada niko nije vjerovao”, piše Omerović. 

Kako navodi, o Nurifu su se pričale razne priče, između ostalog da je špijun, da je htio da pregovara s neprijateljem da se otvori koridor za civile prema Tuzli, i kada je htio da s grupom ljudi krene nazad za Tuzlu, uhapšen je i zatvoren u Konjević-Polju, a kasnije prebačen u Srebrenicu. Šta se s njim desilo, niko ne zna. 

U jesen 1993. godine formirane su jedinstvene oružane snage slobodnih teritorija Srebrenice, Bratunca, Vlasenice i Zvornika i nazvane “Oružane snage subregije”, sa zajedničkom komandom u Srebrenici i Naserom Orićem na čelu. U jesen 1992. i u zimu 1993. godine rezultati su bili impresivni. Oslobođena je kompletna teritorija zvorničke Kamenice, zatim u srebreničkoj općini Sase, Bjelovac i Voljavica, te su naše snage stigle na tri kilometra od grada Bratunca. Nakon osnivanja Glogovskog bataljona pod zapovjedništvom Ejuba Golića, krenulo se u oslobađanja Glogove, čime je prekinuta putna komunikacija Bratunac – Kravica. 

“Ova bitka je bila žestoka i trajala je tri dana neprekidno. Ali Glogovci su izdržali. Oslobađanjem Glogove, Kravica (srpska Sparta) našla se u totalnom okruženju”, navodi Omerović. 

Kako ističe Omerović, Konjević-Polje i okolna mjesta bili su prenatrpani prognanim i izbjeglim stanovništvom. Zalihe hrane naglo su se trošile. Stanje u Srebrenici je bilo još kritičnije, jer Srebrenica je ipak rudarski i turistički gradić, za razliku od Konjević-Polja, koje je pitomije i rodnije. 

“Pričali su borci iz Srebrenice da se kod njih jela zob, ljeskova resa, pili čajevi. Tako im je bila glad zavladala, dok je kod nas ipak tada bilo hrane dovoljno. Čak je izlazila cijena 100 kg žita na 1.500 DM. Narod je prosio, ipak davalo se i dijelilo koliko je ko mogao. Kod nas se organizovalo dobrovoljno prikupljanje hrane za vojsku, izbjeglice i bolnicu. Šta ko može da ponudi: graha, krompira, mesa, voća i povrća. Tako sam jedne prilike naredio da svaki domaćin s mog rejona da ovcu za vojnički kazan, onaj ko ima ovce. Većina je dala, 95 posto ljudi je dalo. Dirnuo me gest prognanika iz Nove Kasabe Zije Hadžića Struje, koji je tada boravio u mom selu. Zijo, poznati kasapski ribolovac, veli meni: ‘Komandire imam kozu, dajem je za vojsku.’ Naravno, nisam prihvatio jer je Zijo imao četvero male dječice i trebalo ih je hraniti u izbjeglištvu. (…) Cigareta je odavno već nestalo i pušio se duhan, ali ni duhana nije bilo dovoljno. Najpoznatiji po uzgoju duhana na ovoj regiji bio je Avdo Hodžić. Dobričina, dijelio je svakom, pogotovo vojsci i svakom ko je došao tom namjerom. Duhan se čuvao, dolazili ljudi sa puškama, krali duhan. Duhan je postao dragocjena roba. (…) Za osvjetljenje se koristile svijeće. Zejtin, trafo ulje, nafta. Vijesti se slušale preko ‘Radio Prele’. To je radioaparat koji umjesto struje ili baterija koristi mehanički pogon prele, točak od bicikla ili čekrk. Kada su vijesti, okupio bi se narod i slušao, a ovaj je morao okretati točak kako bi se stvorila struja”, piše Omerović. 

Osim hrane, problem je, piše Omerović, bio i nedostatak soli. Narod se dosjetio da koristi so za posipanje puteva. 

“Takva jedna deponija nalazila se u Jošanici na putnoj komunikaciji između Drinjače i Zvornika blizu puta za Novo Selo, 15-20 kilometara udaljeno od nas šumskim putevima. Organizovano je ljudstvo sa konjima (samarica) i odmah u nabavku za vojsku. Noću se išlo pažljivo jer je deponija bila na dometu neprijateljskog pješadijskog oružja. Bilo je rizično, ali ipak se deponija iscrpila do posljednjeg grama. So se onako sa kamenom stavljala u posude i miješala. Slana voda se odlivala u metalne posude (šerpe, bakrače) zatim kuhala na jakoj vatri, kada voda ispari ostane čista so. Nije jodirana, ali dobra, hrana bez soli je neukusna”, piše Omerović. 

Početkom 1993. godine na red je došla Kravica. Zbog učestalih napada na slobodnu teritoriju odlučeno je da se krene u kontranapad 7. januara 1993. godine. 

“Sav narod se spremao za ovaj događaj, jer su svakom zla nanijeli gađajući dalekometnom artiljerijom sve živo i neživo na slobodnoj teritoriji. Svaka bačena granata na našu teritoriju imala je žrtve, jer je kompletno područje bilo prenaseljeno. Dugo se trpilo njihovo zlo koje su nanosili nedužnom narodu. Svi borci su sašili sebi maskirna, bijela odijela. Sve bolje naoružanje su uzeli borci koji su učestvovali u ovoj akciji. Išla je grupa po grupa s tačnim zadacima prema obavještajnim podacima, javljaju se motorolama da su stigli do cilja. Čekalo se, akcija je počinjala tačno u 5 sati ujutro. Sjedio sam se cijelo veče vani. Hladna noć, mraz, snijeg škripi pod nogama. Ipak moral je na visokom nivou. Puno je naroda, civila, niko ne spava. Bili smo kod PAM-a koji je prvi trebao zapucati, što je i signal ostalima da akcija počinje.  Zareza PAM. Akcija poče. Prolomi se nebo, tuku naši. Gromoglasno se čuje ‘Allahu ekber’. Tuku i naši minobacači. Narod, civili odoše prema vojsci. (…) Po selu stoka, naši već voze haubicu 76 mm. Skupljamo sanduke municije, granata nasred sela. Uprežu krave da voze municiju za Konjević Polje. Pustio sam iz štala desetak krava da ne izgore. Borbe se vode, civili dolaze, kupe hranu po kućama. Pomiješali se civili sa vojskom iako borbe traju, ali glad goni. (…) Vri kao u loncu, gore kuće, stoka puštena, civili kupe hranu, bježe četnici glavom bez obzira. Kravica je pod kontrolom”, navodi Omerović napomenuvši da su uz borce iz Konjević Polja i Pobuđa u akciji učestvovali borci iz Srebrenice i Glogove. 

Na početku Agresije otpor je pružan u samo četiri od trinaest mjesnih zajednica općine Bratunac, od kojih je MZ Konjević Polje najveća sa 33 kilometra kvadratna površine, odnosno, otpor je pružan na ukupno šest posto površine općine. Tokom prve godine rata jedinice s ovih područja, u sadejstvu s borcima Srebrenice, Vlasenice i Zvornika, oslobodile su 72 posto teritorije općine Bratunac. Na dan 8. januara 1993. godine stvorena je najveća slobodna teritorija u Sjeveroistočnoj Bosni. Osim 72 posto slobodne teritorije općine Bratunac, bila je slobodna gotovo cijela teritorija općine Srebrenica, gdje se izašlo na samu granicu sa Srbijom na Drini. Slobodna teritorija Srednjeg Podrinja iznosila je približno oko 900 kvadratnih kilometara. Slobodna teritorija bila je udaljena svega dva-tri kilometra od slobodne teritorije regije Tuzla.  

Stvaranje ovolike slobodne teritorije zabrinulo je vlasti u Beogradu i na Palama, pa su angažirali Užički, Novosadski i Valjevski korpus da povrate izgubljene teritorije. Iako su se nadali pomoći Drugog korpusa Armije RBiH, kako bi se slobodna teritorija sastavila, pomoć nije došla, a ogromna površine slobodne teritorije značila je i razvlačenje odbrane. Nedostatak ljudstva, kao i hronični nedostatak oružja, zatim odlazak velikog broja izbjeglica i vojno sposobnih muškaraca za Tuzlu, bili su prilika za srpske snage da povrate izgubljeno i zauzmu do tada neosvojivo – Cersku i Konjević Polje. Velika ofanziva na Cersku krenula je 8. marta 1993. godine. 

“U to vrijeme počeli su se bacati lanč-paketi iz aviona koji su polijetali iz baze Rajna Majna iz Njemačke. Prvi paketi počeli su padati u rejonu sela Rovaši, odnosno u međuzoni, gdje je više civila izgubilo život zbog hrane. Naši stariji su nas uvijek poučavali da ‘radimo jer neće pasti iz neba’. Estagfirullah! Allahu ekber! Pada iz neba”, opisuje Omerović. 

Cerska je padala, civili su bježali prema Konjević-Polju, pa odatle dalje prema Srebrenici, 14. marta Srbi su ušli u Konjević-Polje. Zauzeli i Glogovu. Vojska se povukla u Srebrenicu. 

“Putem haos, susrećemo žene, djecu, starce, vode krave, natovarene spužvama, konje, samarice itd. Djeca, žene pored puta, snijeg, poneka vatrica, starci umotani u ćebadi. Ne znam šta da radim, borci traže porodice, svako ide svojim putem…”, navodi Omerović. 

PROBOJ NA BALJKOVICI 

U svojoj knjizi Omerović zatim opisuje život u Srebrenici, koja je bila prenapučena, u svakoj sobi stanovala je najmanje jedna porodica, a počesto i više njih. 

“U Srebrenici je vladala velika glad, narod nije imao šta da jede. Vidjelo se na narodu, neuhranjeno, nemaš hljeba, obroci oskudni, hljeb se nije solio i ako imaš nešto hljeba čuvaš djeci. Išao je narod da prosi po selima”, piše Omerović. 

Ipak, tih godina narod je bio željan i zabave. Tako su se u Srebrenici održavala i sportska takmičenja, a posebno je zanimljiva bila “Ljiljanijada”, gdje su bile zastupljene sportske discipline poput malog fudbala, hrvanja, povlačenja konopca itd. Radilo je improvizirano kino. Organizirale se igranke. 

Ovako Omerović opisuje dan prije pada Srebrenice, 10. juli 1995., usred ofanzive srpskih snaga: “Gužve po ulici, ne zna se ni gdje ko ide ni šta ko radi. Gotovo je. Sastanak vojnih i civilnih vlasti. Dušmani su već upali u Srebrenicu, sve se granatira, žestoke paljbe po cijelom gradu. Rečeno je da, ako bi došlo do pada Srebrenice, vojska ide preko šume za Tuzlu, dok bi civilno stanovništvo išlo u bazu UN-a u Potočare.  (…) Teško brate, tuga srce para. Žalivije mi Srebrenice, haman, nego Pobuđa i Konjević Polja.” 

Još je bio 11. juli. Diverzanti i izviđači otišli su da izviđaju put i izvještavaju. Na Jaglićima se, opisuje Omerović, prikupljao narod, vršilo se postrojavanje jedinica te dobivala uputstva za put. Bilo je između 10.000 i 15.000 ljudi. Strašne gužve, masa naroda nije poznavala put. U tišini noći kolona je krenula prema Pobuđu. Iznad sela Kemenice prva je pauza. Već je svanulo. Masa je naroda, zuji kao u košnici. Zatim se kolona nastavlja kretati kroz zaseoke Pobuđa.  

“Prošli smo Kemenice, idemo prema Krajinovićima. Prelazim neki potočić, kada je zapucalo sa svih strana. Nastao je pravi haos. Nastala je panika, kolona se prekinula, a jedinice pomiješale. Gore gdje smo odmarali, iznad Kamenice, kako pričaju, u tom momentu četnici su se privukli toj masi naroda, opkolili i zapucali po njima, tu su se izmiješali sa našim. Nije se znalo ko na koga puca. A vele, palo je neko drvo (presječeno od granate, zolje, eksploziva ili ne znam čega). Turnjalo je na sve strane. Preživjeli su pričali da su im četnici govorili: ‘Hajte, ovuda’ i da su na taj način naivnu masu naroda odveli u srpsko selo Kravica u poljoprivrednu zadrugu, gdje je pobijeno oko 1000 Bošnjaka iz kolone. Masa je ostala mrtvih na tom mjestu, u šumi”, piše Omerović. Oko ponoći 13. jula kolona je nastavila dalje. 

Sljedeća pauza da se sačeka ostatak kolone bila je na planini Udrč. Ko je prešao do 7.30  sati 14. jula, on se spasio. Na putnoj komunikaciji Bratunac – Konjević-Polje i Konjević-Polje – Vlasenica Srbi su postavili transportere s oznakama UN-a, a pješadija je češljala svaki centimetar terena. Mnogi su se, pomislivši da su to vojnici UN-a, predali i kasnije su ubijeni.  

Nakon zasjede u Kamenici kolona se raspršila na sve strane u manjim grupama. Glavnina, koja se dokopala Udrča, nastavila je put prema tuzlanskoj teritoriji. Kolona je 16. jula stigla na Crni vrh, prešla cestu Tuzla – Zvornik i nastavila žurno prema Baljkovici, gdje se vode teške borbe da se probije linija, posljednja prepreka do slobodne teritorije. 

“Poginuti ili proći, nema nam druge. Krećemo ponovo na odsudnu borbu, život ili smrt. Masa je civila iza nas. Ide nas mnogo, u više grupa. Idemo frontalno. Pred nama brdašce do ivice šume, malo brisanog prostora, šikara, rijetka šumica, plot-ograda. To grmi, pucaju oni, pucamo i mi. Razliježe dolinom ‘Allahu ekber’, kako sa lijeve tako i sa desne strane. (…) Začu se magafon, Naser Orić, naš slavni komandant i legenda. Poznadosmo ga sa grupom boraca. Veli nam: ‘Dobro došli, braćo, izdadoše nas Tuzlaci.’ Probili smo liniju. Niko radosniji od nas. Sa ovog brdašca gledamo kolone napaćenog naroda i ranjenika, idu putem na slobodnu teritoriju. Ponovo sam se rodio”, zapisao je Hamed Omerović. 

stav.ba

Znate nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
[contact-form-7 id="257132" title="Report error"]

Komentari

Kalesija: Otvorena savremena benziska pumpa i autobuska stanica, inves …

Lakić o nestanku struje: Uspostavlja se napajanje, moramo biti oprezn …

Završen drugi upisni rok u MSŠ Kalesija, upisano 50 učenika

Javni poziv za dodjelu sredstava na ime podrške projektima organizaci …

Ilustracije Admira Delića o genocidu bit će izložene u Memorijalnom …

Nakon Zijadove pogibije rodio se sin Malik Sakić: Ponosan na svog bab …

CLOSE
CLOSE