Naša javnost veoma malo zna o starom naselju na području današnjeg Šehera, koje je početkom osmanskog perioda imalo status bazara (trgovišta) pod nazivom Mramorak, na karavanskom putu koji je iz Podrinja vodio prema unutrašnjosti Bosne, oko kojeg se razvilo naselje Šeherdžik sa obilježjima manje kasabe, sa džamijom i pratećim sadržajima, zatim hanovima, dućanima, izgrađenim vodovodom, i bilo sjedište nahije Birač u Bosanskom sandžaku.

Džamija u tom naselju, prema dostupnim defterima smještena u Mahali časne džamije Ahmed-begove, sa svojim pratećim sadržajima već od 16. vijeka bila je centar učenosti i pismenosti šireg područja.

U austrougarskom periodu, kada su uvedeni reformisani mektebi tj. mektebi-ibtidaije, Šeherdžik je bio među prvim naseljima u kojima su pokrenute aktivnosti na izgradnji ovih muslimanskih vjerskih škola. To govori o visokoj svijesti ljudi koji su predvodili bošnjačko stanovništvo Šeherdžika i okolnih naselja (Vacetine).

Aktivnosti na ustanovljenju mektebi-ibtidaije u Šeheru (Vacetini) vođene su duži period, te aktivnosti su predstavnici Vacetine vodili preko nadležnog Kotarskog vakufskog povjerenstva u Vlasenici, kod kojih su odlazile delegacije i upućivali zahtjeve i tražili finansijsku pomoć. Iz dokumentacije u arhivu Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu može se vidjeti da je je 4.juna1910. godine aktom Vakufsko-mearifskog saborskog odbora donijeta odluka da se odobre sredstva za gradnju mektebi-ibtidaije u Vacetini (i što preostane za popravak džamije u Šeherdžiku (Vacetini). Od kotarskog povjerenstva je prethodno traženo da se potvrdi da će ehalija Vacetine pomoći gradnju, jer su odobrena sredstva nedovoljna. U telegramu Kotarskog vakufskog povjerenstva Vlasenica prema Vakufskom mearifskom saborskom odboru potvrđeno je da će “ehalija Vacetine rado pripomoći” i svojim prilozima učestvovati u izgradnji.

Ubrzo je došlo do odobravanja sredstava, takođe da je obezbijeđeno učešće mještana (ehalije) za kamen, kreč, pijesak i prevoz materijala (i dobrovoljni rad), tako da su radovi na objektu ubrzo završeni, i objekat mektebi-ibtidaije stavljen u funkciju.

Radi se o objektu današnjeg “mejtefa” u Šeheru, u kojem je odmah nakon 2. svjetskog rata obavljana i školska nastava.

Ibtidaije su inače bili reformisani mektebi u trogodišnjem trajanju, u kojima su se uz vjerske izučavali i svjetovni predmeti. Učitelji u njima su bili svršenici medrese, koji su prolazili kroz edukaciju iz metodike i pedagogije. Nastava je izvođena u posebnim objektima, bile su opremljene klupama, tablom i drugim učilima. Đaci su bili podijeljeni od prvog do trećeg razreda, a nastava se izvodila po nastavnom planu i programu koji je sadržavao sljedeće predmete: Kur'an, tedžvid, kirajet (čitanje), akaid (islamska vjeronauka), ćurutislam (islamski obredi) i hati arebi (arapsko pismo-krasnopis). Od 1912. godine uvedeni su vjerski udžbenici na maternjem bosanskom jeziku.

Za vrijeme austrougarske uprave svršenici mektebi-ibtidaije su dobijali svjedodžbe na turskom jeziku, a između dva rata arebicom – na našem bosanskom jeziku.

Mektebi-ibtidaije su među narodom obično nazivane malim medresama, pogotovo one koje su imale učenije mualime, i koji su imali veliki ugled u narodu. Tako je bilo i sa ibtidaijom u Šeheru, otvorenom 1910.godine. Iz dokumentacije u arhivu Gazi Husrev-begove biblioteke, vidi se da su mualimi u ibdtidaiji u Šeheru bili Hasan ef. Hodžić i Mehmed ef. Brezić. Prema izvještaju koji je mualim mektebi-ibtidaije Hasan Hodžić uputio Kotarskom vakufskom povjerenstvu u Vlasenici 10. oktobra 1918. godine, školske 1918/19.godine bilo je upisano ukupno 40 djece (24 dječaka i 16 djevojčica).

Iz knjige: Šeher kod Kalesije (sa okolinom), autora Dževada Tosunbegovića

(Gornja Spreča)