Teritorij današnje Bosne i Hercegovine još od IV stoljeća izložen je prodorima raznih barbarskih plemena kao što su Zapadni i Istočni Goti zatim mongolski Huni koji su harali, pljačkali i pustošili što je na kraju rezultiralo propadanjem rimske civilizacije i kulture na našem prostoru.

Prodiranjem Avara sa Slavenima u krajeve južno od rijeke Save 602. godine prekidaju se zadnji ostaci antičke civilizacije u našim krajevima. Posljedice navedenih barbarskih provala u velikoj mjeri odrazili su se na promjenu etničke slike na prostoru Bosne i Hercegovine kao i području Kalesije. Seoba naroda je izmijenila kulturnu i političku sliku čitavog Balkanskog poluotoka. Jedino se u Bosni i Hercegovini, zbog specifičnosti geografskih uvjeta sačuvao izvjesni postotak starosjedilačkog stanovništva. Njihov udio u kreiranju srednjovjekovne bosanske kulture bio presudan, jer je svojom prisutnošću utkao antičke vrijednosti u cjelokupno bosansko kulturno stvaralaštvo. Na toj osnovi pronikle su i one dobro prepoznatljive specifičnosti koje karakteriziraju srednjovjekovnu bosanskohercegovačku kulturu kao što su stećci, specifična bosanska hereza (bogumilstvo, patarenstvo, crkva bosanska), graditeljstvo i td. Treba imati u vidu i činjenicu da je period ranog srednjeg vijeka u historiji Bosne i našeg kraja prekriven gustom maglom zbog nepostojanja historijskih izvora i arheoloških nalaza o životu u tom periodu.

Tokom IX i X stoljeća formiraju se prve države na našim balkanskim prostorima. Prvi spomen naziva Bosna javlja se u spisu ?De administrando imperio? bizantinskog cara i pisca Konstantina Porfirogeneta oko 950. godine. Bosna je tada obuhvatala područje gornjeg toka istoimene rijeke i njenih pritoka. Do sredine XII stoljeća proširila se do granica Hrvatske na zapadu i Drine na istoku obuhvaćajući donje krajeve oko Sane i Vrbasa, zatim Usore, Soli i Podrinja. Rana srednjovjekovna Bosna obuhvatala je više oblasti koje su bile podijeljene na župe u kojima su upravljali župani. Područje današnje sjeveroistočne Bosne pripadalo je uglavnom dvjema župama, Usore i Soli. Župa Usora se nalazila na području istoimene rijeke koja se tokom historijskih zbivanja širila niz donje porječje rijeke Bosne, zatim Posavinom sve do Drine. Đuro Basler pretpostavlja da se područje župe Soli prostirao od Lukavca na zapadu do Kalesije i Osmaka na istoku, do Banovića i Đurđevika na jugu i vrhova Majevice na sjeveru. Period ovog razdoblja karakterišu borbe za održavanje nezavisnosti, učvršćivanje i širenje bosanske teritorije, zatim feudalizam kao vladajući državni sistem i specifična teritorijalno politička organizacija. U doba velike seobe naroda Balkan je bio otvoren nasrtajima i dubokim upadima raznih narodnih skupina. Od uralo-altajskih ili turanskih naroda dođoše: Avari, Pečenezi-Biseni, Kumani-Polovci, Bugari sa Mađarima koji ostadoše u Panoniji te ubrzo za njima i muslimansko-kazarsko pleme Kalisija-Ismailita koji se naseliše u Slavoniji, Sremu te u oblasti Usora i Soli.

U toku X stoljeća rimski misionari su završili proces pokrštavanja Mađara dok su daleko manji uspjeh u svom poslu imali kod Kalisija. Najstariji arapski dokument o Kalisijama u Ugarskoj djelo je Tahfatalalbab wa mukhbat al-oljab od Ebu Hamida Al-Garnatija (1080 – 1169). Da Kalisije u Ugarskoj nisu bili zalutala skupina koja služi vojsci Ugarskih kraljeva kako neki žele prikazati svjedoči i zlatna bula iz 1222. godine kojom se iz državne službe pored Jevreja otpuštaju i muslimani što je dovoljan pokazatelj da su bili zastupljeni i u drugim porama društvenog života tadašnje Ugarske. Pred tim nasrtajima a i kasnijim progonima pripadnici Kalisija povlačili su se iz Ugarske duboko u Bosnu. Ni u narednom periodu rimske pape nisu ih ostavile na miru.

Krajem XII i početkom XIII stoljeća bosanska država doživljava snažan politički, ekonomski i kulturni uspon i to u vrijeme vladavine Kulina bana. Iz ovog perioda potiču i prve vijesti o postojanju i širenju Bogumilskog učenja u Bosni koje je toliko uzimalo maha da ga je i sam Kulin prihvatio. To učenje je ostavilo duboke tragove u svim sferama života bosanskog naroda – dobrih Bošnjana. Od početka XIII stoljeća počinje osipanje muslimanskih skupina u Ugarskoj. Pristalice Bogumilskog učenja imali su jaka uporišta u Podrinju, Soli i Usori. Ova područja kao heretička spominju se vrlo rano 1225. godine kada je ugarski kralj Andrija II predao ova područja zajedno sa Bosnom u vlast nadbiskupu iz Kaloče kome je stavio u dužnost da očisti te zemlje od heretika – Bogumila. Ove oblasti zadržale su bogumilsko učenje kroz cijeli period Srednjovjekovne bosanske države sve do XV stoljeća. Kralj Andrija II od 1233. godine muslimanima u Ugarskoj zabranjuje svaku državnu službu od 1233. godine. Kasnije Karlo Robert Anžujski od 1341. godine prisiljava sve muslimane koji nisu prihvatili kršćanstvo da to odmah učine ili da se isele te su ponovo doneseni zakoni slični onima s početka XII stoljeća. Po istraživaču Mehmedu Handžiću posljednji muslimani iz Ugarsko-Hrvatske kraljevine prešli su ovamo živjeti i stvorili su svoj centar u gradu Kuš čiji se naziv vremenom prilagodio govornom području. Interesantan je također naziv naselja Kušlat na utoku Drinjače u Drinu, gdje se i danas zadržao motiv za vez na mahramama (ručnicima) zvani “Soko na Kušlat gradu”. Bez sumnje ime gradu dale su Kalisije jer se pod tim imenom pominje pola stoljeća prije bitke na Kosovu. Karakterističan je i naziv naselja Šije kod Doboja što bi moglo ukazati na prisustvo pripadnika šijitskog mesheba, zatim mjesto Pečenegovci kod Prnjavora što ukazuje na mogućnost prisustva Pečeneza.

Tokom XIV stoljeća tj. za vrijeme bana Stjepana II i kralja Tvrtka I Srednjovjekovna država Bosna dostigla je vrhunac političke snage i teritorijalne veličine, dok je Tvrtko I svojim ugledom dostigao moć najmoćnijeg južnoslavenskog vladara. Granice bosanske države su se tada prostirale od Save do Korčule i Hvara te od Zrmanje i Knina do Sjenice i Lima. Politički uspon Bosne u ovom periodu praćen je odgovarajućim privrednim razvitkom i napretkom što se odrazilo na povećan obim trgovine koja je imala opći porast proizvodnje posebno u rudarstvu, kao i gradnju mnogih gradova ? utvrda. Materijalni život bio je više izražen nego duhovni. Izvorna građa sasvim je jasna kada je riječ o etničkoj pripadnosti stanovnika Bosne. Svi spomenici isključivo spominju bosanski narod (Natio bosnensis) koji nosi ime po svojoj domovini. To su iz izvorne građe dobro poznati Bošnjani, koje dokumenti vjerovatno s razlogom često nazivaju i dobrim Bošnjanima. Kako god su Hrvati narod Hrvatske a Srbi narod Srbije, tako su i Bosanci narod Bosne.

Iako su materijalna i duhovna kultura bile prožete raznim uticajima sa istoka i zapada, srednjovjekovno bosansko stanovništvo je utkalo antičke vrijednosti u cjelokupno kulturno stvaralaštvo kako kroz duhovno tako i materijalno. Na toj osnovi su ponikle i one dobro prepoznatljive specifičnosti koje su se manifestirale kroz sljedeće elemente: u politici samostalna bosanska država, u religiji bosanska crkva, u pismenosti bosančica, u umjetnosti stećci, bosanska minijatura, narodno zanatstvo a u odijevanju bosanska nošnja. Pomenute specifičnosti u svim segmentima karakteristika je kalesijskog područja.