Dan u maju izgleda čarobno: izlasci, šetnje, razna slavlja… Tako je, na prvi pogled, izgledao 25. maj 1995. godine. Na početku, ali ne i do kraja! Svi oni imali su planove za tu večer. Proslava rođendana, godišnjice, zatim druženja poslije utakmica, treninga, ili spoj djevojke i mladića.

Po pričama njihovih najbližih s tugom i suzama u očima nerado se sjećaju tog kobnog dana. Svi oni, njih sedamdeset jedno, bili su ispunjeni srećom, veseljem, muzikom, smijehom dok su šetali tuzlanskim korzom. Kapija je, kao i obično, bila omiljeno mjesto okupljanja i sastajanja omladine. Čak i tog 25. maja, kada su svi oni žurili ka tuzlanskoj Kapiji ne sluteći šta ih čeka, ne sluteći da im je to posljednji sastanak, Kapija je odisala nadom i mladošću.

Tog dana je ubijena mladost. U 20:55h, 25. maja 1995. godine, ispaljena je granata s planine Ozren koja je ubila sedamdeset jedan mladi život. Utihnule su nevine tek procvjetale mladosti, Tuzla se sjeća tegobnom boli, suzom čemernom. Čula sam mnoge priče, koje su ispričane u mukama, sa suzama, i sa polovičnim srcem i dušom. Svi oni izbjegavaju proći pored Kapije i gledati gdje su se patili oni koje su voljeli cijelim svojim bićem. Kažu da više vole otići na Aleju mladosti i biti pored njihovog vječnog doma.

Od tih mnogobrojnih priča, meni se par njih urezalo u sjećanje. Ne mogu da ih ne spomenem, mada, evo i ja pišem s nekom tjeskobom, drhtavom rukom i nadom da će krivci biti kažnjeni. Ta kazna neće vratiti niti jedan život izgubljen te tople majske noći na omiljenom mjestu mladih, ali barem zaslužuju pravdu.

Zar je mali Sandro zaslužio da bude ubijen na svoj drugi rođendan i godišnjicu braka njegovih roditelja?

Zar je Nedim zajedno sa svojim prijateljima zaslužio da bude ubijen kada je želio proslaviti pobjedu svog tima na rukometnoj utakmici?

Azur, željan svoje majke, i priče s njom, došavši iz vojske samo je želio kafu joj napraviti, a zatim izaći s prijateljima.

Pa zar su oni to zaslužili? Ubila ih je svijest bez savjesti. U tom istom danu, sekundi, u istom momentu, svima je stao otkucaj srca i izašao posljednji dah. Pamte to njihovi roditelji, rodbina i komšije, pamti i ti, Bosno i Hercegovino, pamti, da se ne bi ponovilo!

Pamti tuzlansku Kapiju i mladost nevinu, pamti sve druge kapije krvlju natopljene, pamti da se sve zaboravom ne zametne. “Kapija plače, čaršija PAMTI – čaršija plače, Kapija PAMTI.”

Zajedno su rasli, snivali iste snove, radovali se životu. Svi su oni maštali o slobodi, sreći, maštali su o svojoj djeci sve dok se krik u kamen ne pretvori da svjedoči o sjaju bisernog oka, jednog maja, jednog trena. Bili su tog dana veseli, družili se, i samo, samo su htjeli biti sretni. I bili su sretni! Nisu tražili ništa previše, samo da ih niko ne uznemirava i ne uskraćuje ono malo, barem malo sreće koju zaslužuju.

Ubili su našu mladost, ubili su njihovu nerođenu djecu i djecu njihove djece. Ubili su budućnost. Ubili su osmijeh i radost. Hladnokrvno, bešćutno i bezumno. Kao uspomena na sve njih ostala nam je Aleja mladosti. Danas tim mladim osobama možemo samo odati počast onako kako znamo, minutom šutnje, dizanjem dlanova i Fatihom. Prijatelju, oni to zaista i zaslužuju.

Zastani, okreni se, sjeti se, ne zaboravi, pamti Kapiju i obilježavaj 25. maj. Barem to možemo učiniti mi koji smo ostali. Ne ponovilo se! Za svako djelo učinjeno na ovom svijetu počinitelja će stići ili nagrada ili kazna. Bar tako vjerujem. A oni, njih sedamdeset jedno? Oni su otišli u svijet koji je vječan, iz kojeg povratka nema. Kapija će biti vječna opomena i svjedočanstvo, nama koji ostajemo – zavjet i zakletva da zlo mora biti uništeno.

“Došao si ovdje/Gdje je najnezahvalnije bilo doći/Ovdje gdje je najluđe bilo stići/Ovdje gdje je ipak najjunačkije bilo naići/Jer ovdje se ne živi samo da bi se živjelo/Ovdje se ne živi samo da bi se umrlo/Ovdje se umire da bi se živjelo.”